Igličasta kiša zavlači se pod kišobran i bocka lice. Njezin je žamor jedva čujan na pustome trgu. Lokve su čiste, no bez odsjaja. Večer je još satima daleko, ali njezina tmina već u obruču drži žutu toplu svjetlost iz ulične lampe. Razgolićene lipe i divlji kesteni stabla su bez sjena. Karlovački noir, bez glavnog i sporednih likova, nema ni slučajnog prolaznika. Zvono iz tornja crkve Svetog Trojstva, opasane franjevačkim samostanom, udarom koji se razlio po Trgu bana Jelačića označilo je 17. sat prvog prosinačkog četvrtka. Ulazimo u druge najstarije karlovačke zidine unutar utvrđenog prostora gradske jezgre u obliku šesterokrake zvijezde. U samom srcu ovoga vojnoga grada starija je samo kurija nekoliko kuća dalje, danas Gradski muzej, koju je dao sagraditi general Vuk Krsto Frankopan, a tome ima četiri stoljeća.
U atriju je kiša zvonkija. Kroz prozorska stakla vidimo graju malih đaka jer se kroz debele zidove ne mogu probiti zvukovi iz vjeronaučne dvorane. Odlaze kućama sretniji nego što su bili pri dolasku, a takav je i fra Krunoslav Albert, njihov vjeroučitelj, Karlovčanima župnik, braći svojoj franjevačkoj gvardijan, a nama domaćin. Fra Kruni nas, dakako, put nije slučajno nanio. Obećao nam je otkriti tajne koje su iza ovih debelih zidova njegova braća čuvala stoljećima. Za sada znamo samo da nas iza masivnih hrastovih vrata čeka srdačna dobrodošlica velikog fratra, a u idućih sat, dva vidjet ćemo što su sve on i njegova braća pronašli čisteći desetljećima netaknute tavane i ostave, doslovno opipati neprocjenjivu baštinu, osluhnuti knjižnicu rijetkih knjiga i probati svježe pečen kruh po staroj recepturi dok nas omamljuje miris suhih trava spremnih za čajeve s tajnim sastojcima, koji se miješaju s pripravcima iz starih samostanskih ljekaruša.
Kompleks crkve i samostana koji je godinama jedna od najljepših i najprepoznatljivijih vizura Karlovca na razglednicima odjednom otvara svoja vrata građanima koji nakon silnih desetljeća napokon imaju priliku vidjeti i baš svim svojim osjetilima doživjeti kako je sve to vrijeme izgledao život s druge strane tajnovitih zidina. Advent u Karlovcu više nisu smo fritule, kuhano vino i koncerti nego dobivate i ono što niste znali da tražite. Trojica karlovačkih fratara za vas se pretvaraju u turističke vodiče. Cijena njihovih usluga nije određena, ovisi o vašoj dobroj volji - koliko god milodara ubacili u njihovu škrabicu, bit će sretni jer će svaku kunu iskoristiti za sanaciju velikih oštećenja koje je na objektima prouzročio veliki prosinački potres.
Franjevci su u Karlovac došli 1657. godine na poziv Frana Krste Frankopana, godinu poslije dobili su crkvu Presvetoga Trojstva, koju su dotad vodili dijecezanski svećenici, te su nakon toga uz crkvu počele nicati njihove nastambe. U strašnom požaru nastradali su crkva i dio samostana, pa su tijeko pet godina od 1693. iznova gradili. Kompleks samostana oko crkve zatvoren je 1767. godine, a dio u kojem razgovaramo možemo nazvati poluprivatnim jer je tu dozvoljen ulaz laicima. Pred nama je drvena škrinja. Ona simbolički najavljuje turu koja se zove "Zavirite u franjevačku škrinju". Taj je predmet jako važan za franjevce.
- Nekada su braća dolazila s takvim škrinjama, u njima bi donosila osobne stvari. Škrinje bi ujedno imale funkciju ormara, kojih u njihovim skromnim sobama nije bilo. Neke su bile jednostavne, druge ukrašene. Škrinja je simbol blaga, ne nužno zlatnih poluga, no u posljednjih 360 godina naš je samostan skupio jako važne artefakte. Dio je pohranjen u našoj sakralnoj zbirci, a drugi dio u etnografskoj, koju smo upravo rekonstruirali. Tako kroz samostansku kuhinju i samostansku ljekarnu želimo svima približiti kako je nekada izgledao svakodnevni život braće u ovom samostanu - kaže fra Krunoslav.
Preživjeli su burne godine hrvatske povijesti boreći se za opstanak svojeg naroda tako što su ga školovali. Ljudevit Gaj i Juraj Dobrila njihovi su najpoznatiji učenici. Otvara fra Kruno škrinju pa daje tri letka na kojima su pobrojane najvažnije informacije. Priča o blagu, vrijednim slikama, liturgijskim predmetima i ruhu te o 10.000 knjiga, od čega je 250 rijetkih. U ovoj brojci 56 je knjiga koje ne postoje više nigdje na svijetu, a ostalih je još po primjerak ili dva.
Idemo u kuhinju. Pod je drven i načinjen od hrastovih planjki. Zidovi su crni od dima. Intenzivan je miris desetaka vrsta trava koje vise iznad stola, prožimaju se lavanda, ružmarin, majčina dušica, smilje, trputac, suncokret, lovor, češnjak. Ambijent je smirujući. Čovjek poželi sjesti i nakratko se odmoriti od svega. Uokolo su predmeti, svi su originalni i bili su dio svakodnevice generacije fratara koji su službovali u ovom samostanu. Najuzbudljiviji dio je ognjište, iznad kojeg su razne vrste posuda; u kotliću najudaljenijem od vatre kuhali su se žganci, jedan je bio samo za vodu, a onaj za meso najrjeđe se upotrebljavao. Pokazuje fra Kruno keramičku zdjelu ovezanu žicom u kojoj bi se kuhali cušpajzi.
- Mi smo prosjački red i nikada se nije znalo što će biti na stolu. Na njemu bi bilo ono što bismo isprosili, primili od drugoga u Božjoj providnosti. Bilo je pravo umijeće tadašnjeg fratra kuhara od takvih namirnica složiti jelovnik. Ono što je zanimljivo za naš jelovnik su juhe, za koje su rekli da dižu iz mrtvih. One su nešto što bi danas bile prežgane juhe, brašno zaprženo na masti s češnjakom i zaliveno vodom. Sve što bi brat imao, stavio bi na stol, a za stolom je ovdje bilo najviše 24 fratra - tako nam kažu samostanske kronike koje ručno pišemo od 1657. godine. Pronašao sam jedan jako zanimljiv podatak, a to je kako je brat kuhar mjerio koliko mu treba za spravljanje jela. Prije nije bilo satova i onda bi vrijeme mjerio trajanjem molitve. On bi molio, pa bi onda znao da nakon tri Slava ocu u jelo stavlja neku namirnicu. Ili dvije krunice kad je trebala dulja priprema. Znači, svako jelo je pratila molitva. Pa zamislite - s jedne strane zdrava, ekološka hrana, a s druge blagoslovljena molitvom. Hrana za dušu i tijelo - govori radosno fratar Kruno dok nam pokazuje malu drvenu posudu u kojoj se u masti čuvalo meso.
Osnova su samostanske ljekarne zdrave namirnice, a većinu su braća uzgajala u svojem vrtu, koji i danas u jednom manjem dijelu obrađuju unutar kompleksa. Fra Mate Bašić, kojega nije bilo za našeg posjeta, prije svojega redovničkog života diplomirao je veterinu. Na jednoj je godini slušao i o ljudskoj anatomiji, a to mi je bila baza da istražuje tradicionalne zdrave namirnice, pa onda i tradicionalne načine liječenja po samostanskim ljekarušama s kojima se susreo u biblioteci. Spojio je moderna učenja i tradicionalna znanja koju su braća fratri prenosili stoljećima s koljena na koljeno. Do sada je patentirao tri vrste čaja. U svakom je po 12 vrsta trava, a jedan, FraMuNal, kojemu je baza trputac, pomaže organizmu da stvori jak protuvirusni imunitet, pa se ni "koroni" neće lako biti pohrvati s njime.
- Sada smo u pandemiji, pa je jako važno održavati snažni imunitet. Opet naglašavam da se, dok pravimo čaj i pakiramo ga, molimo za onoga koji će to koristiti. Napravio je FraFital, čaj za mršavljenje, te FraVital, onaj koji daje život, pomaže oboljelima od kancerogenih bolesti da ojačaju. Čaj se može probati na našem štandu u atriju, ali i kupiti zapakiran. Prihod ide za potrebe korisnika Caritasa - govori fra Kruno. Brat Mate proizveo je i dezinficijens za ruke. Ono što znamo jest da je koristio svinjsku mast koju je deset puta isprao u vodi, a onda joj dodao tajne sastojke - također ima 12 vrsta trava.
Spravljanje lijekova je također dugogodišnja samostanska tradicija, a njome su fratri pomagali sebi samima, ali i zajednici koja je oko njih živjela.
- Nužda nas je natjerala da istražujemo i pripravljamo određene pripravke. Tako su nastajali preparati za naše potrebe, ali i za sve ljude koji su ovamo dolazili. Ovakvi bi prostori dobivali značaj javnih apoteka, ali mi je nikada nismo dobili, triput su nam je branili. Mi bismo opet nastavljali za sebe - kaže fra Kruno.
Prinosimo pod nos apotekarske posude s pripravcima od lipe, bazge, primorskog vrijeska. Lupina luka važan je sastojak za olakšavanje kašlja, a ona od jaja jača organizam. Na stolu su mužari koji su se usitnjavali pripravci; prvo su bili drveni, a poslije od mesinga. Krcat je namirnicama. U koritu ili naćvama pirovo je brašno, dio u zrnu, a dio samljeven. Fra Kruno kaže da nijedna prezentacija ljudima ne može toliko vjerno dočarati ono što sami mogu neposredno vidjeti i opipati.
- Željeli smo posjetitelje pozvati da razgovaraju s baštinom. U našoj biblioteci mogu koristiti svoje čulo vida, ali ovdje možemo pomirisati, dotaknuti, okusiti. Ljude zatim vodimo u klaustar, gdje im pokušamo dočarati kako izgleda tišina. Cijeli kompleks je zaštićen debelim zidovima i ljudi naprosto ne mogu vjerovati da ovdje, u srcu jednoga grada, možeš osjetiti takvu tišinu. Lijepo ih je gledati dok u nju zaranjaju - kaže fratar.
- Dio smo grada i želimo sudjelovati i u njegovu javnom životu. Puno su nam pomogle gradska i županijska turistička zajednica, a mi ovako želimo uzvratiti gradu. Ovo jest naš pilot-projekt te organiziramo ture svake subote i nedjelje od 17 do 19.30 sati - kaže. 3